Nova objava - 04.04.2020 15:06

Poštovane koleginice i kolege studenti sa prve godine SP Ruski jezik i književnost, nakon završenog predavanja o Krilovu, sada nastavljamo predavanjem o Gribojedovu. Očekujem da će uskoro na UCG, i na našem Filološkom fakultetu,  biti dogovoren način obavljanja kolokvijuma, te vam sugerišem da učite u kontinuitetu i odgovorno, u svjetlu predstojećih provjera znanja. Od saradnika u nastavi, koji izvodi vježbe, dobićete sugestije u vezi sa obaveznim čitanjem i tumačenjem drame Gribojedova „Nevolja zbog pameti“. Tu dramu možete naći i na ruskom portalu rambler.ru, na ruskom jeziku, a i vjerujem da već možete čitati ruska djela u izvornoj verziji.

ALEKSANDAR SERGEJEVIČ GRIBOJEDOV

(1795-1829)

          U istoriji ruske, kao i svjetske književnosti, postoji i niz primjera da je jedan pisac uglavnom prepoznatljiv upravo po svom jednom ostvarenju, koje ga svrstava u red velikih i priznatih autora. Kad pomenemo Gogolja, prva asocijacija i odrednica za njegov opus svakako je roman „Mrtve duše“. Istina, njegova drama „Revizor“ u današnjem vremenu, možda i zbog scenske sudbine, natkriljuje i sam roman. Gončarov je napisao tri romana, ali i u kulturnoj javnosti Rusije prvenstveno slovi kao autor jednog, svog najboljeg djela, romana „Oblomov“, a bar najšira publika ne posvećuje značajniju pažnju njegovim romanima „Obična istorija“ i „Ponor“. Svakako, još je manje interesovanje za njegovo putopisno štivo sa puta oko svijeta „Fregata Palada“.

Navešćemo i dva primjera iz svjetske književnosti, koji takođe idu u prilog ovakvoj recepciji, to jest, prihvatanju opusa velikih pisaca:

          Složenim opusom Servantesa uglavnom se bave uži naučni krugovi, pa danas njegova dramska ostvarenja („Alžirske dogodovštine“, „Opsada Numansija“ i druga), kao ni prozna („Galateja“, „Uzorne novele“, i dr.) ne zaokupljaju značajniju pažnju svjetske čitalačke javnosti, a za Servantesovo drugo, integralno Ja slovi njegov roman „Don Kihot“.

          Veliki italijanski pisac sa Sicilije, Đuzepe Tomazi di Lampeduza ostao je poznat u istoriji svjetske književnosti po svom, i inače, jedinom romanu, „Gepard“, a da čak nije ni bio svjedokom uspjeha djela, koje mu je objavljeno posthumno. A čuveni italijanski reditelj, Lučino Viskonti, prema štivu „Geparda“ upravo je i snimio istoimeni, čuveni film.

          Aleksandar Sergejevič Gribojedov ostaje u istoriji ruske književnosti, i šire, prvenstveno kao autor jednog djela, to jest drame „Nevolja zbog pameti“, čiji naslov je na južnoslovenskom kulturnom prostoru prevođen i kao „Nevolja od pameti“, i „Teško pametnome“.

          Svojom pojavom i brojnim talentima koje je imao, Gribojedov je u 19. vijeku više djelovao kao renesansni čovjek, tj. uomo universale. Posjedovao je višestruke talente, koje je „pretakao“ iz jednog umjetničkog iskaza u drugi: bio je diplomirani student prirodno-matematičkih nauka, diplomirani filolog, posjedovao rijedak dar za muziku...

A „Nevolja zbog pameti“ slovi kao prva realistička drama u ruskoj literaturi, iako je Gribojedov prošao školu klasicizma, što se osjeća u njegovom opusu. Uostalom, on je i pisao dvije drame, „Svoja porodica“ i „Udata nevjesta“ u saradnji sa predstavnicima ruske klasicističke drame početkom 19. vijeka, Šahovskim i Hmeljnjickim. Njegov životni i književni put proticali su i u znaku doticaja sa principima dekabrističkog poimanja društvenog trenutka, imao je i kontakte s jednim brojem naprednih dekabrista sarađujući s njima u „Slobodnom društvu ljubitelja ruske književnosti“.

„Nevolja zbog pameti“ je obilježila dekabrističke težnje: njeno štivo je, zbog progresivnih ideja i pogleda na svijet, pred ustanak rasturano i kao „revolucionarni materijal“, zbog čega je Gribojedov bio hapšen pa pušten na slobodu... Iako je pokušaj državnog udara izveden u carskoj vojsci, od strane liberalnih oficira Carske garde, okupljenih u ilegalno društvo „Savez spasa“, u pokušaju da se svrgne car Nikolaj Prvi nakon smrti cara Aleksandra Prvog, i kulturni stvaraoci su doživjeli brojne progone. A među petoricom pobunjenika, koji su obješeni u Petropavlovskoj tvrđavi u Petrogradu, bio je i pjesnik Riljejev, jedan od vođa ustanka.

          Gribojedov je najvjerovanije svoje najveće djelo, dramu „Nevolja zbog pameti“, počeo da piše oko 1821. godine, mada u književnoj istoriografiji postoje i pretpostavke da je pisanje drame započeo deceniju ranije. No, prvu verziju je napisao 1823. godine a konačnu upravo u godini Dekabrističkog ustanka. Osnovnu temu, koja je dramu obojila savremenim tendencijama, predstavlja sukob između starog i novog poimanja društvenog trenutka, to jest sukob između stavova ruskih konzervativnih krugova i novih strujanja mladih naprednih snaga, spremnih za ostvarenje društvenih promjena. Na ovaj način Gribojedov je na književni način sukobio dvije Rusije, dva ruska pogleda na svijet i budućnost zemlje, dvije sučeljene ideologije. U drami je opisana borba konzervativne, feudalne carske Rusije protiv slobodoumnih tendencija, koje su, između ostalog, i rezultirale razvojem dekabrističkog pokreta. Na ovaj način Gribojedov čitavoj drami daje izuzetno aktuelan pečat, i mogućnost da se i ruski čitaoci tog doba svrstavaju na jednu ili drugu stranu. Mada značaj i univerzalne poruke djela nadilaze vremensku odrednicu, to jest, prve decenije 19. vijeka u Rusiji, jer drama nosi svevremene poruke. S obzirom na to da je i sam bio građanin tog vremena, i svjedokom tadašnjih društvenih gibanja u carskoj Rusiji, Gribojedov je mogao biti i autentičan tumač ruskih traganja za načinima ubrzanja društvenih tokova i izlaska iz ukupne krize ruskog društva.

          Ovakva nastojanja pisca da realistički opiše svoju epohu svakako su ga i vodila ka realističkom književnom postupku, da stvori svoju viziju jednog ruskog prelomnog trenutka. U jednom od pisama svom savremeniku, Katenjinu, Gribojedov je i istakao svoje namjere da koncept drame bude realistički jasan, uz naglašenu psihološku podlogu konfliktnih scena među likovima drame. A upravo time je i potcrtao potrebu za životnom uvjerljivošću dramskih likova i dramskog zapleta, čime je nadvisio koncepte klasicističke drame, i približio dramsko štivo najširim čitalačkim krugovima savremenog trenutka. On je odbacio klasicistički manir da dramsko štivo mora biti očišćeno od efemernih i atipičnih slika, jer je takvu dramsku postavku smatrao za beživotnu, ne želeći da čitalac i gledalac mogu u dramskom slijedu prepoznavati način razrješavanja dramskih zapleta. Gribojedovu je, za razliku od takvih dramaturških rješenja bilo značajnije da ukaže na nepredvidivost realnih dešavanja, na neočekivane dramske obrte iz same realnosti, a sve u želji da drama na sceni ima i dodatnu životnu uvjerljivost u punoj snazi i raznolikosti realnih sadržaja.

          Gribojedov svjesno odbacuje i klasicistički manir da dramski junak mora imati jednu, utemeljenu, prepoznatljivu karakternu crtu, oko koje treba da se formira dramski štimung i razvija dramski siže. Upravo zato junaci ove drame predstavljaju likove u svoj svojoj punoći, složenosti, u svim mogućim mijenama stavova prema društvu i životu. Zato su likovi „Nevolje zbog pameti“ prirodno uvjerljivi, bliski čitaocu i gledaocu, a njihovi karakteri i postupci predstavljaju signum jednog određenog vremenskog trenutka, iako su dramski oblikovani do nivoa da nadilaze vrijeme i prostor gdje su i nastali.

          Imajući u vidu ovakve poglede Gribojedova kao dramskog pisca, i svjedoka svog vremena, razumljiv je njegov pomak od napuštanja kanona klasicizma, prevazilaženja romantičarske poetike i vizija, do prelaska na realistički prikaz stvarnosti.

          U periodu između 1812. godine, to jest, nakon završenog Otadžbinskog rata, pa do 1825., to jest, kraha Dekabrističkog ustanka, u ruskom društvenom životu postojao je jedan broj gorućih pitanja o daljim perspektivama razvoja zemlje, ili povratka na stare prevaziđene načine razmišljanja o njenom putu, pa je Gribojedov u svoju dramu inkorporirao najveći broj gorućih tema. Zato je, onako kako su to, na primjer, u srpskoj dramaturgiji kasnije činili Jovan Sterija Popović, a potom i Branislav Nušić, Gribojedov u svojoj drami oslikao čitavu lepezu društvenih poroka svoje konzervativne otadžbine. Svakako, u prvom planu bili su stavovi ruskog plemstva, koje je nastojalo da Rusiju zaustavi u njenom istorijskom hodu, zatim birokratski odnos prema poslu i građanima, uz protekcionaštvo i karijerizam, koji poništavaju ljudsko u čovjeku; u drami je na uvjerljiv način iskazana i mržnja prizemnih društvenih slojeva, i lažnih boraca za kulturu, prema knjizi i obrazovnom sistemu Rusije, opisana je i moralna bijeda viših krugova društva, zaokupljenih intrigama; značajno mjesto dobila je i tema o ropskom položaju ruskog seljaštva uz detalje koji govore o tome da ruske spahije svoje kmetove mogu čak i trampiti za lovačke pse. Ali Gribojedov nije propustio da ukaže ni na kvaziintelektualne plemićke krugove, koji su se, u stvari, iscrpljivali u svojim nastojanjima da se zadrži status quo, a što su prikrivali frazerstvom i jalovim raspravama o boljem sjutra Rusije.

          I upravo zbog ovakvog provokativnog kruga tema, koje je inkorporirao u svoje dramsko štivo, Gribojedov je mogao računati da će „Nevolja zbog pameti“ biti tretirana u datom kulturnom trenutku i kao aktuelno štivo.

          Naravno, kao i svako djelo sa novim tendencijama, koje ima za cilj da pomjeri neke ustaljene vrijednosti i gledišta, i drama Gribojedova je nailazila na različite ocjene pa i kad su u pitanju dramski slijed i dramaturška rješenja. Čak je i Puškin imao zamjerke u tom smislu da mu nije bilo jasno – ko je u drami upravo to pametno lice, pa je, po njemu, to upravo Gribojedov; a uz ocjenu Puškina da junak drame, Čacki, ima deplasiran nastup kroz svoja nastojanja da u svoje progresivne stavove ubijedi sve one kojima upravo nije do progresa, i koji nijesu spremni ni da ga saslušaju.

          U kritici se ova Puškinova reakcija tumači i kao ambivalentan, to jest, dvosmjeran stav velikog pjesnika i dramskog pisca: s jedne strane on je podržavao namjeru Gribojedova da preko svog glavnog junaka drame pošalje određeni niz poruka ruskom sociumu, to jest, društvu. Ali, s druge strane, Puškinu nije bio uvjerljiv način kako i kome Čacki treba da prenese svoj apel povodom potrebe za promjenama, to jest, ne onima koji su na sasvim drugoj strani od pravih zagovornika progresa. Afirmativnije tumačenje lika Čackog potom su svakako imali i Hercen, a pored njega i Gončarov, možda i zbog veće vremenske i istorijske distance. Značajan tekst o dometima drame „Nevolja zbog pameti“, i o konceptu lika Čackog, upravo je i napisao Ivan Aleksandrovič Gončarov pod naslovom „Milion muka“. U navedenom tekstu Gončarov ukazuje na intelektualni nivo Čackog, kao dramskog junaka, i zaključuje da Čacki nije u „Nevolji zbog pameti“ samo žrtva vremenskog trenutka, čiji apeli nijesu imali odjeka u vladajućim društvenim krugovima, nego je njegov poziv da društvo krene u promjene imao eha čak i u konzervativnim slojevima društva, čiji je jedan od predstavnika i Famusov.

          U analizi lika Čackog može se zaključiti da on ima određene romantičarske crte u svjetlu nepristajanja na vrijeme i stagnaciju društva, uz njegove pozive da do promjena treba da dođe, pa on predstavlja i preteču upravo dekabrista i njihovog pokreta, kao svojevrsni romantičar-dekabrista. Gončarov je uočio i da Čacki sigurno nije bio, kao junak drame, usamljena pojava u stvarnom životu Rusije s početka 19. vijeka, posebno tokom šezdesetih i sedamdesetih godina stoljeća. Upravo zato Gončarov i ističe progresivan značaj lika Čackog, koji ima neprolazan značaj za svako vrijeme koje traži promjene.

          Indikativan je i generalni stav Gončarova u ocjeni da „Sve, što traži napredak, priziva sjen Čackog. I svejedno ko su akteri, svejedno oko koje se stvari čovječanstva, (neka to bude nova ideja, korak u nauci, u politici, u ratu) grupišu ljudi, oni nikada ne mogu pobjeći od osnovnih motiva za borbu: na jednoj strani, od savjeta da 'uče od starijih' i, na drugoj – od moćne želje da iz rutine hrle naprijed i naprijed, prema 'slobodnom životu'.“

          (Nastavak predavanja o Gribojedovu slijedi...)

          Srdačan pozdrav,

          Prof. dr Dragan Koprivica